субота, 24. новембар 2012.

Srbi u Sarajevu - istorija jedne tragedije



Malo koji prostor u svetskim okvirima ima istorijsku konstantu turbulentnih i tragičnih dešavanja kao što ima Balkan. Prostor na kome srpski narod vekovima živi uvek se nalazio na istorijskoj vetrometini i gotovo uvek u samom središtu važnih međunarodnih zbivanja na evropskom kontinentu. Na ovim prostorima ukrštali su se interesi velikih svetskih i evropskih sila tokom proteklih vekova. U takvim okolnostima država Srbija i naš narod na čitavom prostoru koji naseljava bili su prinuđeni da opstaju u različitim okolnostima i sa promenljivom srećom, ali uvek su plaćali ogromnu cenu svog geopolitičkog položaja. U ratovima koji su proistekli iz raspada socijalističke Jugoslavije mnogo je primera tragičnih ljudskih sudbina, stradanja ljudi svih vera i nacionalnosti, razaranja čitavih gradova, regija, pa i čitavih država. Ali malo koji grad na prostoru bivše zajedničke države je u toj meri bio u centru pažnje domaće i svetske javnosti, i malo koji grad je u toj meri stradao kao što je stradalo Sarajevo. Naravno, u epicentru svih ovih tužnih dešavanja nalazio se srpski narod, koji je pre rata u BiH činio značajan udeo u stanovništvu ovog grada. Danas se njegovo prisustvo u delu grada koji je pripao Federaciji BiH nažalost meri promilima.

Predistorija

Osvajački pohodi Osmanlijske imperije preko Balkana na zapad nisu zaobišli ni Bosnu i Hercegovinu. Nakon pada srpske Despotovine pod tursku vlast, Osmanlije su pokorile i Kraljevinu Bosnu 1463. godine, a Hercegovinu 1482. u vreme kada je osmanlijski vladar bio Mehmed II Osvajač. Pad Bosne i Hercegovine pod Turke presudno je odlučilo veliko nezadovoljstvo bosanskih seljaka. Konačan pad Bosne i Hercegovine pod tursku vlast u potpunosti je odredio sudbinu ovih prostora i uslovljavao dalje istorijske događaje na Balkanu sve do današnjeg dana. Tokom vekova vladavine nehrišćanskog zavojevača domaće hrišćansko  stanovništvo je nasilno prevođeno u islam, ili je dobrovoljno prihvatalo novu religiju u zamenu za privilegije nedostupne nemuslimanskom življu. Ova društvena pojava je naročito bila pristna u vremenu kada je Osmanlijska imperija bila na vrhuncu svoje moći i bila pred prodiranjem u samo srce Evrope, krajem 17. veka. Austrougarska je okupirala Bosnu i Hercegovinu 1878, a anektirala 1908. godine. Tada ovi prostori po prvi put u značajnijoj meri osećaju centralnoevropski uticaj, i samim tim znatan posredan uticaj katoličke crkve. Svi nabrojani kulturni uplivi – slovensko-pravoslavni, osmanlijski i centralnoevropski katolički presudno su uticali na sudbine ljudi na ovom prostoru. Upravo ovi identiteti stvoriće kasnijih decenija i vekova šaroliku etničku strukturu koja će nažalost biti izvor svih zala na ovom podneblju. Sarajevo se kao najveći grad u Bosni u potpunosti uklapalo u ovu istorijsku sliku.

Grad na Miljacki - grad duge istorije

Po prvi put u svojoj istoriji Sarajevo postaje poznato u čitavom svetu na Vidovdan 1914. godine. U ovom gradu je izvršen atentat na austrijskog nadvojvodu Franca Ferdinanda, što je poslužilo kao povod za dugo planirani napad Austro-Ugarske na Srbiju i uništenje njene državnosti i samim tim njenih pretenzija prema okolnim teritorijama naseljenim Srbima. Odmah nakon ubistva nadvojovode otpočinju napadi na Srbe i njihovu imovinu u Sarajevu i širom Bosne i Hercegovine. Nedugo zatim kreću dobro poznati događaji Prvog svetskog rata, iz koga Srbija izlazi na pobedničkoj strani. Nakon Velikog rata pobednica Srbija presudno utiče na formiranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u čiji sastav ulazi i Bosna i Hercegovina. Prema poslednjem popisu Kraljevine SHS 1931. godine Sarajevo je imalo sledeći etnički sastav – od 78.173 stanovnika muslimana je bilo 29.649, pravoslavnih 18.630, a rimokatolika 21.372. Broj stanovnika pravoslavne i muslimanske veroispovesti se dakle nije dramatično razlikovao kao što će to biti slučaj kasnijih godina.

Drugi svetski rat je na površinu istorijskih zbivanja izbacio zločinačku tvorevinu NDH. Težnja za ostvarenjem „tisućljetnog sna“ i formiranjem dugo sanjane velike Hrvatske države koja bi se prostirala do Drine dovela je NDH na prostor Bosne i Hercegovine i Sarajeva. Upravo u Sarajevu je 3. septembra 1941. formirana po zlu poznata ustaška formacija „Crna legija“, koja će do kraja rata sejati smrt širom jugoslovenskih prostora, a posebno u Bosni i Hercegovini. U toku sukoba Sarajevo postaje jedan od najvažnijih centara delovanja partizanskog pokreta otpora. Prema bošnjačkim izvorima, u ratu za oslobođenje zemlje poginuo je 10.961 građanin Sarajeva. Velika većina poginulih su pali kao žrtve ustaškog fašističkog terora. Najveći deo čine Jevreji – njih 7.092 koji su uglavnom deportovani u ustaške logore smrti, zatim Srbi – 1.427, 412 Bošnjaka, 106 Hrvata i nekoliko desetina ostalih. Iz priloženih podataka lako možemo videti da se u Sarajevu najpre radilo na „konačnom rešenju“ jevrejskog pitanja od strane ustaške vlasti, dok su Srbi u najvećoj meri učestvovali u oslobađanju Sarajeva od okupatora. Upečatljivo mali broj nastradalih muslimana objašnjava činjenica da su oni u velikoj meri sarađivali sa okupatorom i borili se na njegovoj strani u ustaškoj SS „Handžar“ diviziji, u srpskom narodu poznatijoj kao „fesaroši“. Kao nagrada za lojalnost okupatorskoj vlasti muslimanskom stanovništvu najčešće je sledovala oduzeta srpska i jevrejska imovina – stanovi, zanatske radionice, prodavnice itd. Tokom Drugog svetskog rata stradalo je nešto manje od dva procenta ukupnog srpskog stanovništva u gradu.

Po oslobođenju zemlje nova vlast je pristupila „politički korektnom“ viđenju istorijskih događaja, u svetlu novonastalog „bratstva i jedinstva“. U takvim okolnostima bilo je opasno govoriti o zločinima činjenim nad Srbima ratnih godina. Nakon rata Sarajevo započinje posleratnu obnovu u SR BiH predvođenu novim komunističkim rukovodstvom. Poput ostalih gradova u bivšoj državi Sarajevo se ubrzano razvija i industrijalizuje, a Bosna i Hercegovina postaje svojevrsni "melting pot" stvoren forsiranjem novostvorenog jugoslovenskog identiteta u odnosu na pređašnje nacionalne ili verske. Sarajevo u tom periodu postaje veoma moderan evropski grad, dobija Univerzitet, a broj stanovnika se po prvi put povećava preko 400.000. U periodu od Drugog svetskog rata do tragičnog kraja Jugoslavije broj Srba u Sarajevu se gotovo neprekidno povećavao, s obzirom na centralnu političku, obrazovnu i industrijsku ulogu ovog grada u SR Bosni i Hercegovini. Time se srpski nacionalni korpus u ovom gradu delimično oporavio od stradanja pod ustaškim nožem u Drugom svetskom ratu. Zenit svog uspeha i popularnosti ovaj grad doživljava 1984. godine kada su u njemu na spektakularan način organizovane XIV Zimske olimpijske igre, kada je glavni grad tada socijalističke republike Bosne i Hercegovine zasijao punim sjajem. Nažalost, neće dugo vremena proći nakon ovog blistavog događaja a da Sarajevo ponovo ne zauzme naslovne strane svih svetskih novina, ovoga puta kao deo crne hronike.

Sarajevski pakao 1992-1995.

Odmah na početku krvavog građanskog rata Sarajevo je postala centralna tema svih medija u okruženju i Evropi. Logično je da je Sarajevo bilo epicentar početka sukoba s obzirom da je glavni i najveći grad BiH, sa veoma izraženom heterogenom nacionalnom strukturom. Situacija je postala zategnuta nakon prvog poznatog zločina koji se dogodio u tom gradu, kada je lokalni kriminalac Ramiz Delalić zvani „Ćelo“ pucao na srpsku svadbu i tom prilikom ubio svata Nikolu Gardovića. Srbi na taj događaj odgovaraju podizanjem barikada širom grada, kako bi se zaštitili od onoga što im se uveliko spremalo. Dok je situacija bila podnošljiva do te mere da se grad mogao slobodno napustiti, mnogi Srbi su spas potražili na teritoriji pod kontrolom srpskih snaga, u samoj Srbiji ili u nekoj od zapadnoevropskih zemalja. Od trenutka kada u Sarajevo postaje nemoguće ući i nemoguće iz njega izaći, na scenu stupaju ljudi koji su do početka rata bili samo lokalni kriminalci. Međutim, kako to obično biva, ratni vihor ih je izbacio na površinu i oni su u takvom nesrećnom okruženju preko noći postali gospodari života i smrti sarajevskih Srba. Pored pomenutog „Ćele“ po brutalnosti i iživljavanju nad srpskim civilima takođe se istakao Mušan Topalović zvani „Caco“. Okoreli kriminalac je postao poznat po tome što je sa pripadnicima svoje 10. brdske brigade 1. korpusa Armije Bosne i Hercegovine odvodio Srbe do jame Kazani na planini Trebević i tamo ih nemilosrdno likvidirao. Za njima nije zaostajao ni komandant vojne policije Armije BiH Ismet Bajramović, takođe poznat kao „Ćelo“. Vojna policija se istakla u hapšenjima i maltretiranjima lokalnih Srba tokom čitavog rata. Naravno, ove zločince pravda nikada nije stigla. Ramiz Delalić je ubijen 2007. godine u Sarajevu, Ismet Bajramović je izvršio samoubistvo 2008. godine u Sarajevu, dok je Mušan Topalović ubijen 1993. godine u oružanom obračunu. Pored kriminalaca gradom su gospodarile različite vrste paravojnih i parapolicijskih jedinica lojalnih Aliji Izetbegoviću, neretko direktno konkurišući jedne drugima, što je dovodilo do opšteg rasula, straha i panike čak i među Muslimanima. Do formiranja Armije BiH grad su kontrolisale jedinice Patriotske lige, čiji je komandant bio Sefer Halilović. Ova jedinica je bila najaktivnija u Sarajevu. Po zlodelima su se posebno istakli pripadnici jedinice „Crni labudovi“ koji su bili u sastvu Patriotske lige. Nakon uspostavljanja Armije BiH kontrolu nad gradom preuzima 1. korpus, čiji je komandant bio Mustafa Hajrulahović zvani „Talijan“. U zlostavljanju stanovnika nebošnjačkog porekla isticali su se i pripadnici MUP-a Sarajevo.

Napad na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj

Nezahvalno je u ratnom vihoru izdvajati tragedije i odmeravati koja od njih je veća, jer je ugašen život svakog čoveka tragedija za sebe. Ali po odsustvu i trunke ljudskosti, po brutalnosti muslimanskih snaga i po broju žrtava, svakako se može izdvojiti slučaj napada na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj ulici. Napad se dogodio 3. maja 1992. godine, tokom dogovorenog povlačenja jedinica JNA iz kasarne na Lukavici. Najpre se situacija u aprilu zakomplikovala do te mere da su pripadnici muslimanskih oružanih snaga napali minobacačkom i snajperskom vatrom komandu Četvrte armije JNA na Bistriku. Zatim su 2. maja izvršili brutalan napad na Dom JNA kada je opkoljeno 10 vojnika JNA koji su pružali otpor. Napad su sproveli pripadnici Zelenih beretki, paravojnih formacija Stranke demokratske akcije, pod komandom Jusufa Juke Prazine i Kerima Lučarevića zvanog „Doktor“, komandanta Vojne policije Armije BiH. 3. maja je između generala JNA Milutina Kukanjca i komandanta UNPROFOR-a Luisa Makenzija dogovrena razmena tada uhapšenog Alije Izetbegovića za vojnike i oficire zarobljene na Lukavici. Izetbegović je lično garantovao da će konvoj bezbedno napustiti kasarnu. Istine radi treba reći da je tom sastanku prisustvovao i današnji ministar spoljnih poslova BiH Zlatko Lagumdžija. Pokret je započeo oko 18 časova. U koloni se nalazilo četrdesetak vozila sa oko trista ljudi. Kada je kolona ušla u Dobrovoljačku ulicu, na nju je otvorena vatra iz svih raspoloživih sredstava – tromblonskim minama, streljačkim naoružanjem itd. One koje nisu uspeli da dotuku sa prozora i krovova, muslimanski vojnici su izvlačili iz vozila i hladnokrvno ubijali. Prema podacima MUP-a Republike Srpske u napadu Muslimana na kolonu u Dobrovoljačkoj živote je izgubilo 42 vojnika JNA, dok ih je 73 ranjeno, a 215 zarobljeno ili oteto. Naređenje za masakr golobradih vojnika koji su mahom bili na odsluženju vojnog roka izdao je zamenik komandanta Teritorijalne odbrane BiH Zaim Backović zvani „Zagi“. MUP Srbije je raspisao poternicu za 19 lica zbog ovog ratnog zločina, a od zvučnijih imena na njemu se nalaze već pomenuti Mustafa Hajrulahović, Zaim Backović, Sefer Halilović, Jovan Divjak, Haris Silajdžić i drugi. Neki od njih slobodno žive u Federaciji BiH, a neki se čak veoma uspešno bave politikom.

Krajnje je sporna priroda događaja na sarajevskoj pijaci Markale i u bivšoj ulici Vase Miskina. Naime, događaji na ovim lokacijama su zahvaljujući veoma uspešnom medijskom ratu postali poznati širom sveta, iako njihova priroda nije do kraja razjašnjena. Muslimanska strana tvrdi da su na tim lokacijama brutalno pobijeni njihovi civili granatama sa srpskih položaja. Međutim, ovakve tvrdnje su sporne u najmanju ruku. Na pijaci Markale su se dogodila dva masakra. Prvi se dogodio 5. februara 1994. godine kada je poginulo 68 ljudi a ranjeno 144. Drugi masakr se dogodio 28. avgusta 1995. kada je poginulo 37 ljudi, a ranjeno 90. Drugi napad je poslužio kao povod za vazdušne napade NATO-a na položaje Vojske Republike Srpske. Ovi napadi su rezultirali potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma i označili kraj rata u Bosni i Hercegovini. Postoje dva viđenja ovog događaja. Prvo viđenje zastupa aktuelna vlast u Federaciji BiH, a to je da su ovaj zločin počinili pripadnici Vojske Republike Srpske ispalivši minobacačku granatu na nenaoružane civile. Ovakvo mišljenje deli i Haški tribunal. Nakon masakra na Markalama, zapadni mediji su ekspresno optužili srpsku stranu, što je samo po sebi bilo sumnjivo. Međutim, po mišljenju nezavisne komisije iz 1995. ne postoje jasni dokazi da li je granata ispaljena sa položaja VRS ili položaja Armije BiH, jer je prema istraživanjima bilo fizički moguće i jedno i drugo. Takođe, odmah nakon događaja je UNPROFOR u svom izveštaju objavio da je granata ispaljena sa muslimanskih položaja, a general Majkl Rouz je izjavio da se ne može sa sigurnošću tvrditi sa čijeg položaja je ispaljena granata. Srpski političari su okrivili muslimansku stranu misleći da je ona počinila stravičan zločin ispalivši granatu na sopstveni narod da bi okrivila srpsku stranu i time izazvala mešanje NATO saveza. Na osnovu pomenutih činjenica, specijalni izaslanik generalnog sekretara UN Jasuši Akaši je izjavio da je još uvek nejasno ko je počinio zločin na Markalama, tako da je prema istraživanjima UN ovaj slučaj ostao nerazjašnjen do kraja......U ulici Vase Miskina se dogodio sličan scenario. Minobacačka granata je 27. maja 1992. pala na civile koji su čekali u redu za hleb. Tada je poginulo 26, a ranjeno 108 ljudi. I u tom slučaju su muslimanske vlasti i javnost optužili srpsku stranu za masak, a srpska strana je negirala da je granata ispaljena sa njenih položaja. I ovaj slučaj je u široj međunarodnoj javnosti ostao maglovit. Ovakvi događaji, njihovo tumačenje i njihovo nerazjašnjavanje u tako osetljivoj sredini kakva je BiH doprinose dodatnim napetostima i nepoverenju između bivših zaraćenih strana.
Sarajevska "crvena linija" - a Srbi?

Ono što najubedljivije svedoči o stepenu stradanja srpskog naroda u Sarajevu i njegovoj okolini je činjenica da je u periodu od 1992. do 1995 godine u Sarajevu poginulo više Srba nego tokom Drugog svetskog rata, kada je Sarajevo bilo u sastavu ustaške zločinačke tvorevine NDH. Prema popisu stanovništva u BiH iz 1991. godine, u Sarajevu je živelo 157.526 stanovnika srpske nacionalnosti, što je iznosilo oko 30 procenata stanovnika ovog grada. Ako imamo u vidu da je prema Institutu za istraživanje srpskih stradanja u XX veku na teritoriji Sarajeva u toku rata ubijeno 8.504 stanovnika srpske nacionalnosti, dolazimo do frapantnog zaključka da je 5,4 posto ukupnog predratnog broja Sarajlija srpske nacionalnosti pobijeno, najčešće u kućama i stanovima, ali neretko i u logorima formiranim za tu svrhu na različitim mestima u gradu. 


Rat u Bosni i Hercegovini završen je potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma kojim je predviđeno novo političko ustrojstvo BiH. Prema podacima Instituta za istraživanje srpskih stradanja u 20. veku na teritoriji BiH je stradalo oko 2,5 posto srpske populacije, dok je taj broj na području grada Sarajeva oko 5,4 posto, što dovoljno govori o značaju i razmerama tragedije srpskog naroda u glavnom gradu BiH. Tek po okončanju oružanog sukoba istina je polako isplivala na videlo. Prema podacima Komiteta za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovečnosti i međunarodnog prava u Sarajevu su tokom rata postojala 123 logora za osobe srpske nacionalnosti. Po brutalnosti su se izdvajali logor u Tarčinu, Viktor Bubanj, silosi, policijska stanica, pa čak i škole koje su preko noći pretvarane u mučilišta i stratišta za dojučerašnje komšije. Mnogi Srbi koji su izbegli hapšenja od strane muslimanskih paravojski, a bili prinuđeni da nastave da žive u Sarajevu, bili su izlagani maltretiranju i šikaniranju od strane svojih komšija Bošnjaka. Najčešće su maltretirani zbog svog porekla, zbog sumnje da im članovi porodice učestvuju u ratu na „agresorskoj“ strani, pa čak i zbog navodnog navođenja projektila vojske Republike Srpske na ciljeve muslimanske vojske. U tim vremenima je bila dovoljna jedna rečenica da sarajevski Srbin završi u pomenutim kazamatima.

Falsifikovanje istorije

Dobrovoljačka - Hamdije Kreševljakovića
Zločinci ili heroji?

Pokušaj da se srpskom narodu u BiH pripiše kolektivna krivica i karakter „genocidnog naroda“ i „agresora“ u građanskom ratu u BiH realizovan je suđenjima kompletnom ratnom političkom i vojnom vrhu Republike Srpske pred Međunarodnim tribunalom u Hagu. Do sada je veliki deo ratnog vođstva srpskog naroda u BiH osuđen na dugogodišnje zatvorske kazne. Među velikim brojem dela koja im se stavljaju na teret najčešće se nalazi i Sarajevo kao nezaobilazna tačka svih optužbi i konstrukcija upućenih na račun srpskog naroda u celini. Na taj način međunarodna javnost putem medija dobija potpuno pogrešnu sliku o ratnim događanjima u ovom gradu, serviranu kao brutalan agresorski čin bosanskih Srba na nebranjeni grad. Međutim, niko ko se detaljnije ne pozabavi ratnim događanjima u ovom gradu neće saznati da su u vreme najžešćih sukoba u i oko grada Sarajeva, u samom gradu potpunu vlast imale gorepomenute zloglasne jedinice lojalne Aliji Izetbegoviću, gospodari sudbina sarajevskih Srba ratnih godina. Mnoge Sarajlije srpske nacionalnosti koje su imale sreću da prežive pakao u kojem su se našli mogu svojim životnim pričama posvedočiti na koje su sve načine spašavali gole živote pred kamama muslimanskih fundamentalista i lokalnih kriminalaca. Veoma zanimljiva u čitavom spletu nesrećnih okolnosti u „bosanskom loncu“ je činjenica da je od početka rata u bošnjačkim političkim krugovima postojala podela na „dobre“ i „loše“ Srbe. Loši su, naravno, bili oni koji su stali u odbranu svog kućnog praga i stupili u redove Vojske Republike Srpske, a dobri oni koji su po volji pristalica Alije Izetbegovića okrenuli cevi prema sopstvenom narodu i pristupili Armiji Bosne i Hercegovine. U pohodima protiv sopstvenog naroda „proslavili“ su se pripadnici Prve slavne muslimanske brigade, ili kako su je Bošnjaci odmila zvali – „slavna pravoslavna“. Veliki broj njenih pripadnika srpske nacionalnosti poginuo je u borbama protiv sopstvenog naroda na brdu Žuči u okolini Sarajeva.

Nakon okončanja višegodišnjih sukoba, vlasti u Federaciji BiH pristupile su legitimizaciji postupaka sopstvene strane u ratu na različite načine – prikrivanjem evidentnih ratnih zločina počinjenih nad Srbima, medijskim spinovanjem i prekrajanjem činjenica koje evidentne ratne zločince oslobađaju bilo kakve krivice. Ključnu ulogu u oslobađanju zločinaca ima Sud BiH koji je mnogo puta do sada izazvao žustre polemike na relaciji Sarajevo – Banja Luka. Nezaobilazna tačka prekrajanja istorijskih činjenica i uticaja na sopstveno javno mnjenje je između ostalog praksa promena naziva ulica, toliko puta primenjivana u osamostaljenim republikama bivše Jugoslavije. Federalno Sarajevo u tome prednjači, pa je na primer nekadašnja ulica JNA sada ulica Zelenih beretki, nekadašnja Vase Miskina sada je Ferhadija, Nedeljka Čabrinovića je Na Varoši, a nekadašnja Obala Stepe Stepanovića sada nosi naziv Obala Kulina Bana. Iz priloženog možemo primetiti da gradska vlast u Sarajevu čini sve što je u njenoj moći da zatre svaku pomisao o predratnom postojanju bilo kog drugog naroda u istoriji grada Sarajeva i Bosne i Hercegovine osim muslimana Bošnjaka. I ne samo to, već se nazivi ulica često smišljeno daju po zločinačkim jedinicama Armije BiH ili MUP-a Sarajevo lojalnih bošnjačkoj vlasti, i to onih koji su ruke okrvavili krvlju srpskih civila. Naravno, tamošnja javnost za to ne zna ili ne želi da zna, a ove formacije su prema njihovim shvatanjima herojske i oslobodilačke, usmerene protiv „agresora“. Svakome ko se barem površno bavi međunarodnom politikom ostaje sasvim nejasno na koji način agresor može biti neko ko vekovima živi u državi koja je navodni predmet agresije.
Napadi na imovinu Srpske pravoslavne crkve pre su pravilo nego izuzetak. Napadi na hram Preobraženja Gospodnjeg, od kojih se poslednji dogodio 31. decembra 2011. Godine, napadi na sveštenike i imovinu SPC, skrnavljenje pravoslavnog groblja u Sarajevu samo potkrepljuju tvrdnje političkih predstavnika Srba iz Republike Srpske da se sve čini da se Srbima onemogući normalan život u ovom gradu, a interno raseljenima ili izbeglima povratak.

Dejtonskim mirovnim sporazumom kojim je rat okončan ugovorena je linija razgraničenja novonastalih entiteta. Ova linija je dogovorena tako da Sarajevo deli na dva dela – grad Sarajevo koji pripada Federaciji BiH i Istočno Sarajevo koje pripada Republici Srpskoj. U ova dva dela grada formirane su paralelne insitucije, kako državne i opštinske, tako i obrazovne poput Univerziteta, čime ovaj grad nalikuje na ratom podeljeni Mostar. Dva dela istog grada se razvijaju praktično kao dva posebna grada, u različitim entitetima, sa različitim nazivima ulica i žive zasebnim životom. Jako je malo Srba koji žive u delu grada koji pripada Federaciji BiH, a treba reći da ni broj Bošnjaka koji žive u Istočnom Sarajevu nije mnogo veći.

Budućnost?

Dvadeset godina od početka rata i nepunih sedamnaest godina od Dejtonskog mirovnog sporazuma kojim je okončan troipogodišnji bosanskohercegovački pakao, u Sarajevu su i dalje prisutni duhovi rata. Na telu grada i dalje su otvorene rane u vidu ruševina koje služe kao opomena budućim generacijama i spomenik jednom suludom vremenu. Ekonomska situacija je loša, a podela na Istočno (srpsko) i „federalno“ Sarajevo je, reklo bi se, aktuelnija nego ikad. Pomaci u međuljudskim odnosima evidentno postoje, međutim, čini se da i najmanje iskre i političke poruke koje šalju zvanična Banja Luka, Sarajevo i Mostar doprinose dodatnom nepoverenju i učvršćivanju već dovoljno ušančenih stavova i predrasuda tri konstitutivna naroda jednih prema drugima. Kao najbolji primer za ovako nešto može poslužiti način na koji je u maju ove godine obeležen početak rata u BiH i Sarajevu od strane bošnjačkog političkog rukovodstva. Niko od pripadnika odlazeće vlasti u Srbiji se nije setio da pita da li 11.541 stolica koja predstavlja tzv. „Sarajevsku crvenu liniju“ i simbolizuje broj poginulih Sarajlija tokom rata obuhvata i najmanje 8.504 Srba zverski pobijenih od strane muslimanskih fundamentalista i lokalnih kriminalaca lojalnih bošnjačkoj vlasti u tom gradu, niti je ikom palo na pamet da konstatuje da se na srpskoj državnoj televiziji vest o početku „opsade Sarajeva“ nametnula kao važnija i da je sa daleko većom pažnjom propraćena nego godišnjica fašističkog bombardovanja sopstvenog glavnog grada 1941. godine. Dok god pravosudni organi ne izvedu krivce za ova zlodela pred lice pravde, iskrenog pomirenja i suživota u ovom gradu najverovatnije neće biti. Pogoršanju sveukupne atmosfere dodatno doprinose i izjave vodećih bošnjačkih političara povodom pomenutog datuma koji se čak usuđuju da Srbe porede sa fašistima i pripisuju im kolektivnu krivicu. Verovatno će tek u nekoj budućoj generaciji Sarajlija zaceliti duboke rane nastale u tragediji građanskog rata, a samim tim i stvoriti elementarne uslove za normalan suživot i međusobno poštovanje Srba, Bošnjaka i Hrvata u ovom gradu koji je nekada služio kao primer multietničnosti i tolerancije i daleko van granica bivše zajedničke države.

4 коментара: